nestašna usidjelica

ponedjeljak, 26.07.2010.

Papazjanija

Mučim se s tim penjanjem jako. Baš skroz. I mislim, pritom, kako su svi penjači ljudi skroz u kurcu, i mislim da su svi koji oko nečeg zapnu i s tim se poistovijete, isto tako narod skroz u kurcu. I svaki puta kad trebam napraviti korak gore metar-dva-tri iznad zadnjeg osiguranja isto mislim da ću pasti i da sam kretenuša i da će me ruke izdati i da ih više ne osjećam i da koj` mi klinac to treba i skroz sam nesigurna u sebe i skroz se vidim kako padam i razbijam i onda tako stojim i stojim i stojim... i tko će duže izdržati. Moje stajanje ili odbijanje stijene da se spusti dolje i da mi pomogne. Samo da se prikačim na to jebeno sidrište i da se spustim i da prođe ta agonija...
I šta mi to treba i tko me na to nagovori.
Poslije svega učini mi se samo da su mi ruke mrvicu jače i da se na njima vide neki mišići, da ne vise i ne pokazuju svoje godine i da je dupe poslije još satima tvrdo od šoka. I onda poslije par dana krenem opet. Radi dupeta, naravno.
Volim si umišljati kako boravim u moćnom, sportskom, vižljastom tijelu.
Ali i dalje držim da su ljudi koji penju i radi toga vjeruju u sebe i misle da su time nešto postigli - u kurcu.
Bili smo jučer tako isto ubit nedjelju na stijeni. Puhalo je nemilice, a mi, naravno polugoli, u hladu, trebala su proć samo dva sata da me ćopi migrena. Lupila neki u novčaniku zaboravljeni kafetin, skoro na vrijeme, brzo su me prošli vizualni efekti, a tupavilo u glavi ostalo je, naravno, do kraja dana. Preskočila sam oproštajnu pivu. I hamburger. I burek. I sve. Sjedila sam u autu i čekala ekipu, jer vani je bila polarna zima. Meni. Njima sve kul. Okolo mene hodali su turisti. Okolo njih bile su betonske zgrade, grill, pizzeria, DM, Konzum, blještavilo u grdim sivim masivima. Oprane, namirisane i u čisto obučene obitelji obavljale su svoju večernju šetnjicu među sivim zgradama, u onome što sebe naziva idiličnim turističkim gradićem. Jednim od onih suicidalno praznih i sivih preko zime, živahnih i zgusnutih preko ljeta, a bolesno pretrpanih i načičkanih betonskim novogradnjama s Apartmani natpisima preko cijele godine. S jedne terase čula se muzika, neki uanmenbend izvodio je hitove Beatlesa prateći sam sebe na sintisajzeru. Ljudi su šetali. Čovjek svirao, neki drugi čovjek prodavao je hamburgere u gadnoj kamp prikolici preinačenoj u kuhinju. Turistička bogata i planski osmišljena ponuda s repertoarom muzike na koju je i moja baba plesala.
Gadno.
Sjetila se na trenutak Portugala. I one jedne ulice u onoj nekoj njihovoj turističkoj meki koja je žrtvovana cijela, e da bi bila puna plesnjaka i kafića u kojima trešti muzika. Između ostalog, svira i muzika iz ovog stoljeća. Ona koja upravo ovog tenutka trese vrhove top lista, dapače. I onda samo biraš gdje ti se više sviđa plesat, skakat, pjevat, ima i karaoka, naravno, možeš se uhvatit mikrofona i onda na sav glas radit budalu od sebe. I tako cijelu noć. Od početka do kraja ulice, u gomili mladih ljudi i zgodnih konobarica koje plešu na ulici, samo biraš svoj muzički pravac. ... Ne da ti se odatle otići, ne da ti se prestat pit, pa tako nemilice trošiš, veseliš, đuskaš i opet trošiš. Naravno, osim ako nisi poput mene kojoj sve blještavilo i galama brzo dopizdi... ali rasplesana gomila nije se bunila... vidjela samo to.
Portugal ima grde, dosadne pješčane plaže i hladni zeleni ocean koji cijelo vrijeme zaskače obalu. Uđeš u vodu, legneš na plažu, kamo se god okreneš pomiri se prvo s time da će ti gaće biti pune pijeska. I da će te vjetar šibati cijelo vrijeme. I da pijesak baš nemilice bocka kad te zračna struja gađa njime. I usred ljeta ćeš silno poželjeti da, kad već ležiš na suncu, da ti barem bude i toplo.
Obala im je mahom siva i niska, kućice su im mahom pravokutne i obložene pločicama, nije to neka ljepota od zemlje.
I nisam baš neka belosvetska putnica, ali nisam još bila negdje gdje je more tako plavo, Velebit tako visok i kopno tako divlje i razigrano.
I arhitektura tako boli oči.
Možda bi Grčka mogla biti tu negdje, ali Grci su skroz u kurcu. A ni mi nismo daleko.
Ima li neke poveznice između prirodnih ljepota i ljudske bahatosti? Možebit.
Njemačka npr. Tako dosadna priroda, a tako zanimljivi gradovi. I tako vridni ljudi.
Hrvatska npr. Tako prekrasna priroda, a takve urbane strahote. I takvi ljudi.
Osobno mi je Rijeka jedan od najuzbudljivijih gradova u cijeloj toj priči. Negdje tamo kod spuštanja s Pehlina, kod Plodina, postoji jedan kadar gdje se istovremno love dozlaboga grdi betonski blokovi u prvom planu, neki kranovi i betonska luka u drugom, i iza svega, jedan tako čist i nebesko plav morski zaljev iz kojeg se dižu Cres, Krk i a Velebit počinje svoje putovanje tamo dolje lijevo... a ima i sličnih situacija na drugoj strani grada, Krimeja, Vojak... čudesni prizori, baš... nalazim u tom prizoru neku posebnu ljepotu, ipak.
U turističkim mjestima ne nalazim nikakvu ljepotu.
Dapače.
Tužni su mi trenuci potrošeni u njima.
I na kraju tako uzbudljivog dana sjedim tako tužno u autu usred veselog turističkog mjestašca i pušćam izmučeni mozak da vrti svoju priču o arhitekturi. O ljudima. O turističkim mjestašcima. O tome kako su ona grda. I o tome kako su prava preslika nas samih, bahatosti, nekulture i silne pohlepe. Ništa drugo. I kako je jedino čime se možemo dičiti stvoreno na našim krajevima prije rata. Onog rata prije ovog koji ni sam ne zna kako se zove. Kad su tu bili neki stranci koji su zidali po svojem nahođenju. I kako je jedino s čime se možemo ponositi neka austrougarska ili talijanska ili rimska građevina. Čast onim rijetkim izuzecima. Zbilja rijetkim u odnosu na masu koja se je izgradila. Nešto kao odnos igle i plasta sijena.

I opet je nebo sivo i opet bi mogla kiša. I opet sam poslovično umorna.
Izvukla sama poplun usred ljeta samo da spriječim jučerašnje umiranje od smrzotina u snu.
Ne mogu si naći neke vesele misli danas.

26.07.2010. u 21:18 • 10 KomentaraPrint#

petak, 16.07.2010.

Ne`š sinko, ne`š angelinko...

Zgodno je to činiti nešto i vjerovati da se kotrljajuće kamenje može usmjeriti... otkad je ljudstva, činimo to. I ne činimo ništa, ustvari.
Ali, lijep je osjećaj biti na pravoj strani, vjerovati da si tamo, zaboraviti da su strane samo neki odnosi u našim glavama i da je onaj tamo na njegovoj strani uvjeren da je upravo ta njegova prava... a nije, nego, moja je... naša je... u ovom trenutku naša je...
dosadno, ipak...

Kažu da će biti prolom oblaka ovaj vikend... bit će lip vikend, kakogod.
A možda se i naspavam

Nekim ljudima skidam kapu, ipak. :)

16.07.2010. u 15:22 • 3 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.07.2010.

Bio jednom jedan otok

Kad smo bili pioniri maleni, išli smo vrijedno u školicu, tamo nosili plave kute i sjedili smo u klupicama uspravno, a ruke držali iza naslona. Teško je tako biti hiperaktivan pionir, silno smo se morali koncentrirati da nam ruke ne skliznu, pa se mlada kičma iskrivi i sve krene po zlu. Na ploču smo morali gledati ravno naprijed složno svi, a tamo pred pločom je ponosno stajala drugarica nastavnica koja nas je učila kako smo sretni jer živimo u pravednoj, bogatoj zemlji koja obiluje prirodnim ljepotama, rudama, nizinama, planinama. Tako smo bili bogati da su i Triglav i Vardar i Đerdap i Jadran i Zenica i rude i rudače i rudnici i rudari, i nizine i visine, sve, ama baš sve je bilo naše.
Onda smo odrasli.
I onda se je sve to nešto naše podrkalo i pomutilo i odjednom je to nešto naše htio uzeti netko domaloprije naš i odjednom se to naše stislo, skupilo, nekad naši postali su vaši, neprijatelji, gamad, njihovi, pa se sve srušilo i onda se to nešto kao smirilo i došlo na svoje i opet smo na tom komadiću na kojem smo se našli, nastavili mantrati kako smo bogata zemlja koja opet ima nešto svoje i samo svoje, i to nešto najljepše na svijetu. I čuvat ćemo to nešto ko` zjenicu oka svojega, skoro isto kao što smo uspjeli sačuvati sve ono prije naše. Što nikad nije bilo naše, nego njihovo, samo smo mi živjeli u zabludi da je naše, pa kad je istina izašla na vidjelo onda smo svi postali pametni i sve nam je postalo jasno.
I sad nam je baš super, hvalabogu.

Osobno, ne smatram niti jedan otok na Jadranu svojim. I ne osjećam se na njima kao doma. Čak, štoviše, dapače.
Iako mi je otac sa otoka, i iako ima tamo i brata i zemlju kraj crikve. I grob oca i majke i uspomene i tko se uopće više obazire na nečije uspomene, i što se mene tiče... ma prodajte, potopite, razjebite... kao da to cijelo vrijeme ne radite...





12.07.2010. u 13:04 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 11.07.2010.

Gazi, gazi...

Bura i plavo hladno nebo i tišina i gole grane i siva zemlja istarska, oduvijek je to bilo ono nešto od čega mi se ledila krv u žilama i arterijama i klijetkama i i što me činilo da se osjećam bačenom u neko de chiricovo platno bez žive duše i bez života, i uvijek je taj hladni zrak bio neki povod da se bojim smrti i svemira i tog trenutka kad više neće biti svijesti i više neće biti te plave boje, ali, ustvari, bura i plavo nebo i zima, mislim da tako izgleda smrt.
I tišina, da, joj ta sveta zimska tišina. I svezajedno u toj nekoj kombinaciji, uvijek bude loše na kraju... bojim se zime iz tog razloga.
Ali večeras, čini mi se da još je gore od zime i od bure i od plavog neba i gole zemlje bez ijednog zvuka.
Ljeto je, soba je tu, ja sam u njoj, prozor je otvoren, a iz daljine dolazi muzika. I ćuk se čuje.
I tako je svako, svako, svako ljeto... jedno te isto, jedno te isto, isto, isto, isto.
Nanizale su se godine. A ništa se proijenilo nije. Naizgled.
Vratilo mi se na trenutak. Imam šesnajst godina, starci su mladi, imaju posla, rade, turista je pun klinac, svi ih mrze i jedva čekaju da odu, u zraku je akcija, polet, zamah, budućnost je svijetla, svi su prozori otvoreni, iz nekog tamo dalekog hotela dopire muzika, život, radost...

Ista soba, ista temperatura, isti zvukovi... ne želim više slušati te zvukove, osjećam mučninu u želucu, osjećam samo kako me uspomene guše i kako poleta više nema, ni zamaha, ni svijetle budućnosti. Želim samo otići odavde i zatvoriti ta vrata i prozore i isključiti tu zabavnu muziku i onog ćuka čiji se praprapraćuk isto tako drao u onim vremenima prije, i pobjeći što dalje, da me ništa više ne vuče i ne gazi...
Želim nove mirise i nove zvukove i nove gradove... uvijek, uvijek i iznova nove... i onda jednom, kad mi sve to novo dopizdi, e onda ću se jednom možda i poželjeti vratiti u ledeno plavo nebo.
Možda.

11.07.2010. u 00:21 • 3 KomentaraPrint#

subota, 10.07.2010.

Turizam

Piše danas lijepo na nekom portalu kako je danas u Istru ušlo 32 tisuće turista, dok je lani ta ista brojka bila 28 tisuća. Nekako mi se čini da je lani pisalo kako je isto tako ušlo mac ljudi više nego preklani. I tako ih svake godine ulazi sve više i više i jednostavno se čovjek više nema kud okrenuti, ni pomaknuti, a da se ne sudari s nekom zbunjenom novopridošlicom koja ne zna kud će sa sobom na prenapučenom poluotoku. Jer oni tako, već dvadeset godina, ulaze svake godine u sve većem i većem i većem i kud ćeš više većem, broju nego lani.
Stoga sam bojažljivo i mudro odlučila se doma zaputiti negdje tamo oko četiri popodne i dokrajčit samu sebe u autiću s tropskom klimom, e sve da me ne bi pregazila horda ljudi koja je navalila osvojiti Istru.
I pametno sam to učinila.
Jer na cesti ni auta ni pasa ni žive duše.
Tek tu i tamo, pokoji...
A doma. Milina. Parkirno mjesto u hladu. U ulici u kojoj se onomad nije moglo parkirati ni na suncu, ni uopće. Auto se ostavljalo negdje tko zna gdje, ne tu na ulici. Susjedi su se preko prozora dovikivali i uvaljivali jedni drugima prijatelje svojih gostiju koji bi možda prespavali i na hodniku, jer, eto...
Susjedi se sad ne naviruju, ne dovikuju, ulica je prazna a onaj jedan auto strane registracije samo izaziva zavist i loše osjećaje.
Ne odzvanja danas čak ni omraženi zvuk češkog pjeva, a nema ni traga isto tako omraženom mađarskom brbotanju. Nema čak ni te kilave zamjene nekoć obožavanih pravih turista sa trulog zapada. Onih prije rata i prije Berlinskog zida.
Nema više ni te sirotinje, izgleda.
Na kući me dočekao lipi domaći natpis FOR SALE. U tren mi se učinilo da iz Palesamnasvijetu epizode upadam u neku lošu američku sapunicu. Već sam i zaboravila da sam ga osobno napravila onomad prije par mjeseci. Svašta ja učinim pa smetnem. Jednom sam tako našla crtež nekog konja pa se nisam mogla nadiviti kako je netko fino posložio zadnje noge iza prednjih. Baš zavidna spretnost. Demencija pruža baš krasnu mogućnost da se nesebično divimo sami sebi, ponekad.
Bilokakobilo, kuća na kojoj piše FOR SALE ima i tabelu s nacrtanim krevetom i zvijezdama i slovima složenim u riječ apartman.
Kuća na kojoj piše FOR SALE također ima i apartman koji je ove godine prvi puta u svojoj zreloj karijeri dočekao sredinu sedmog mjeseca prazan. I veliku mogućnost da će tako dočekati i jesen.
Pih, barem će uštedjeti na struji i vodi i možda Država neće tražiti harač... možda.
Možda se desi čudo i netko zbilja kupi tu kuću... možda više ne budem podstanar u stranome gradu... možda... hm, zašto ne sanjati? Zašto ne pisati pozitivne afirmacije po zidu? Zašto ih ne pisati po portalima?
Zašto, ali baš zašto se nitko nikada nije zapitao kamo nestaju te horde napaljenih turista koje se svake godine prebrojavaju u sve većem i većem broju?
I kome, i zašto, su uopće namijenjene te šarene laže?

10.07.2010. u 20:50 • 1 KomentaraPrint#

petak, 09.07.2010.

Image and video hosting by TinyPic


U zadnjih par godina otkrila sam planine. Kao mjesto odmora, mjesto bijega, sveto mjesto gdje nema ljudi, gdje nema internet portala, nema napirlitinaih i premazanih, po parfemima gadnima smrdljivih žena i nema središnjeg dnevnika i nema vijesti o nesrećama i tragedijama i nema vijesti dana kako je Eva Longoria zijevnula na Stradunu i nema auta i vozača u njima koji psuju i truju.
I tako je lijep taj nedostatak svega toga.
I tako bude lijepo još neko vrijeme kasnije, dok ne upalim teve, dok se ne vratim na posao, dok me ne krenu bombardirati svojim problemima i potrebama i pizdarijama. A ja im se umiljato smješkam i gledam kako odgovoriti i udovoljiti i svi mi sretni i život je lijep. Ako nije, evo malo truda mojega, pa ćemo ga uljepšati.
I tako je sve isprazno i dosadno, to kako ti ljudi volje mljeti i vrtiti te svoje zupčanike u krug i zašto se, pobogu, ne ugase i puste tišini da diše i živi malo. Bar malo.
I zašto čim zinu znam što će reći i zašto svi govore jedno te isto?
Uzrečice, dodatke, poštapalice i kurtoazne uzdahe.
I onda moram i ja. Zajedno s njima.
I mislim si. Čemu?
Idu mi na živce svi ti ljudi.
I ide mi na živce to jer nije lijepo reći im što mislim o njima.
Kako bi to bilo lijepo kada bi se moglo...
Kada bi svi govorili ono što misle.
Kada bi svi radili za druge a ne za sebe.
HAHAHA, ovo zadnje je baš smiješno.
Smiješno je, o da, urnebesno je smiješno kad kažu da su dali svoje potpise radi drugih. Radi zajednice.
Smiješno je i kad mene pozivaju da to učinim radi drugih. I da nije u redu da se meni jebe za druge.
I misle da su pobijedili jer ih je puno. I misle da time nisu pokazali onu drugu stranu medalje. Ono nešto zgurano pod tepih.
Da u ovoj zemlji najveći je broj onih koji se svi redom uhljebili, ili imaju barem nekog tko je uhljebljen u neki lijepi aparatić državne skrbi. Nekoga tko se besramno koristi tim aparatom. Tko piše putne naloge i vadi pare na privatno putovanje, tko piše poslovno putovanje, a ide na more i vodi ljubavnicu sa sobom, tko ševi tajnicu i troši državni novac na skupe večere, tko gleda nogometnu utakmicu u kancelariji, tko traži rupe u zakonu i ne plaća PDV, tko izmišlja radno mjesto za benavog sina od sestre, malo je nesposoban i organičen, ali, eto, krv nije voda, moramo se pobrinuti da mali nesposobnjaković dobije plaću, auto stan i da može izroditi još par retardanata, ne bi mali inače mogao bez tuđe pomoći, tko kupuje sudsko vijeće da sin bahati ne ide u zatvor kad pregazi pješaka, svak` bi to učinio za vlastitog sina, zar ne, zajednica je zajednica, a opet, krv nije voda...
I što je najbolje od svega... svak` će naći opravdanje za svoje postupke... a sve će se svesti na to da će na kraju svak` optuživati nekoga drugoga za masovnu krađu i drpež. Od najmanjeg činovnika do onog kojem se pružila veća prilika.
I nemojte mi, molim vas, nikad više spominjati dobrobit zajednice... dosadni ste i neuvjerljivi.
I nemojte, molim vas, upirati prstom na one gore, jer ne biste ni vi bili ništa bolji da ste gore. Imate i vi rodbinu i djecu i želite im najbolje. Imate i vi odgovornost prema nekome i cilj opravdava sredstva.
A imam i ja kurtoazne doskočice. Napunili ste mi glavu njima.
I ide mi na živce vaše ljubomorno plakanje jer niste na mjestu onih gore. I jer su oni gore uzeli više od vas. Jer, oni su gore, a vi niste.
Da, dole ste i pomirite se s time.
Ako već ne možete, pokušajte se barem jednom popeti na pravu planinu. Ako baš želite biti negdje gore. Probajte.
Namuči se čovjek dok dođe gore, promijeni ga to. Nije više kao onaj što je iz sigurne doline gledao na surovi vrh. I drugačije su perspektive.
Jednom kad si gore, faca si. I pomalo zaboraviš da od gore nema više gore. Samo dole. Među one iste šupke koji nemaju sreće ili muda da se uspnu. Al` jebeš to poslije, uživaj sad, u trenutku. Neopisivo lijepo je to biti gore. Bliže Bogu, gotovo da ga možeš pomilkiti po jajcima...
Joj, ljudi, danas ste mi tako nekako posebno dosadni...


09.07.2010. u 12:30 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.07.2010.

ap šnicl bens partner

Lebensabschnittspartner je, ustvari, prava riječ. Ali je nisam uspjela zapamtit kao takvu. Nego kao ono kad je moja baka jogurt zauvijek zvala jorgutom, a mojoj će mami Gorski Kotar zauvijek ostati Kotor. I doviđenja.
Iako njihove riječi nisu tako teške kao Lebensabschnittspartner, teško mi se otet dojmu kako odoh u sjeme. I doviđenja.
No, htjedoh reć da ubila sam Amantea. U pojam prvo. U ego drugo. Onda se je on opečeno povukao i pokušao isto sa mnom. Onda smo se tako spaljeni gledali i dva dana roštiljali i odlučili da je ipak rano da izgorimo. Pa smo ugasili vatru i polizali si rane. Međusobno, naravno. I sad nam raste nova mlada rozasta kožica.
(Njegova pritom ima po sebi neke crvene točkice. Rekoh mu da bi to moglo bit od gljivica i nek si kupi canestena pa nek se maže. Sebi sam isto kupila onaj set koji je poskupio jer ga više ne izdaju na recept. Zanimljivo je tu rečenicu složila teta apotekarka. Ne izdaje se više na recept pa je poskupilo. Ajde, neka je. Koga svrbi taj ne pita za cijenu.)
Ali ovo u zagradi nije bitno.
Bitno je da nam je narasla nova nježna kožica tamo gdje smo se opekli i još malo pa će kroz nju probit dlačice i bit će kao da nije bilo tako strašno. Ono jednom.
I Bitno je da sam ipak ubila Amantea. Nema ga više kao takvoga. Istjerala sam ga.
Sad mu tražim neku novu kućicu u kojoj ću ga i posjećivati i prepoznavati i gdje ćemo piti čaj i kavu za doručak.
Težak je to zadatak.
Dečko?
Ma daj, pa nemam 15 godina. A bogami ni 25... a ni 35...
Momak?
Hm, i dalje zvuči kao mlađahni neiživljeni hormonalac...
Prijatelj?
A sex?
Prijatelj za sex?
Pa valjda sam ti više od toga... puno više, nadam se...
Prijatelj za sex i puno više?
?!?!
Prijatelj za sex i ljubav i druženje vikendom?
:P

Siroti je taj hrvatski jezik, ustvari. Toliko psovki i mogućih kombinacija istih, a niti jedna jedina riječ koja bi označavala ljubavni par u godinama u kojima je urnebesno smiješno nekoga zvati dečkom i curom. Vidite onog prosijedog dečka s malenom škembicom tamo? Vidite li onu curu s hladnom ondulacijom, ful sijedim izrastkom, smiješnim boricama (ah, kako si volimo tepati... :) i pokojom staračkom pjegicom? E, oni su si dečko i cura...
Nova mladost, jelte?
Ma sprdajte vi nekog drugog.
Kako da ga predstavim? Eve mi ga momak...
Momak.
Raspuštenik?
Momak. Malo je umoran i voli rano ići leći i voli raditi po kući i najviše se voli poslije posla zabiti u stanu i nešto kuvat, čistit, ne da mu se baš van, puno je toga vidio, puno mu je toga dosadno... baš neki neveseli momak...

Nijemci zato imaju to nešto. Zove se to Lebensabschnittspartner. Rekla mi je Bjonda da bi na hrvatskom to se reklo partner životnog dijela iliti perioda. Ma nitko to na hrvatskom ne bi tako rekao. Nitko to ne bi ni razumio.
U Hrvatskoj, za Hrvatice postoje momak, muž i smrt.
Nema tu partnera ni nekih čudnih životnih perioda. Sve je jasno. Rodiš se, prohodaš, nađeš momka, prohodaš, udaš se, rodiš, umreš. Tako treba biti.
Možeš se i razvest, ali to je sramota. Onda imaš bivšeg muža i loviš novog. Nema tu prijelaznih perioda i partnera za prijelazne periode iz nečega u nešto. Nema tu ni potrebe da se prijelazni periodi zadrže. Ima samo juriš na juriš u ta neka općepriznata i svepoželjna stanja. Blaženo i udato.

Rekla bih ponekad da su grubi Nijemci suptilniji od osjetljivih Hrvata. Barem imaju te neke riječi za te neke suptilne periode. I rekla je Bjonda da imaju mnogo tih lipih riječi za tepanje i maženje i milovanje i draganje, koje u hrvatskom ne postoje. I koje se ne mogu ni prevesti jer zvuče onda, ne tako dobro. I rekla je još da mi zato imamo psovke koje se na njemački ne mogu prevesti e da bi zvučale tako sočno i tako prirodno i tako dobro...

I skroz sam se izgubila.
I još uvijek ne znam u koji haljetak da uvučem partnera životnog dijela iliti perioda.
A da to zvuči tako baš tako kako jest. I da nije njemački bolesno, inžinjerski opisno. Jer ipak smo mi temperamentni balkanci s osjetljivim egom, koji si vole umišljati da su kulturni europejci i pritom ostati do grla zabijeni u svojem primitivnom korijenju, od milja nazvanom tradicijom.
Pa zato, u skladu sa svojim jezikom ograničena raspona, moram umijesiti neki oblik za gospodina njega, s nadom da će se tako izvajan osjećati kao kod kuće, kraj ognjišta svojega stoljetnoga. Nešto da nije Dečko, da nije Dragi, da nije Sadašnji, da nije Prijatelj, da nije Ljubavnik, da nije Momak neozbiljni, da nije Muž puž, da nije Partner, da nije ni na nebu ni na zemlji, a da je opet sve to nešto, ne skroz ali tu negdje.
Jer mi smo ipak ozbiljni ljudi na pragu ozbiljnih 40-tih.
I, ustvari, živo nam se jebe za to gdje smo.
I super nam je.
Da.
Životni partneri u nekom trenutku života.
Ma baš slatko.
:)





08.07.2010. u 22:32 • 0 KomentaraPrint#
< srpanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Komentari da/ne?

Nahrani me!





Free Counters
Free Counters

Za one koje iz nekog razloga zanima:
moja e-mailadresa@net.hr

prati ona samu sebe u širokom luku...













Check out 99designs for Logo Design